Životopis

Ljubo Babić rođen je 14. lipnja 1890. u Jastrebarskom. Osnovnu školu pohađao je u rodnom gradu, Podravskoj Slatini i Glini. U Bjelovaru je polazio Kraljevsku realnu gimnaziju, a zadnja dva razreda završio je u Donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Još kao gimnazijalac polaznik je privatne slikarske škole Mencija Clementa Crnčića i Bele Csikosa Sessije, odnosno prvoga tečaja Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt. Po završetku gimnazije (1908.) upisuje se na Pravni fakultet, koji ubrzo napušta radi posvećivanja umjetničkom pozivu. Nastavlja polaziti Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt. Godine 1909. izlaze mu prve ilustracije za Kranjčevićeve pjesme te izrađuje plakat za izložbu Društva umjetnosti. Godinu dana kasnije u Zagrebu izlaže s kiparicom Ivom Simonović te sudjeluje na izložbi grupe Medulić. Školovanje nastavlja zahvaljujući stipendiji grofa Pejačevića na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu (Akademie der Bildenden Künste). Prve je godine u crtačkoj klasi kod prof. Angela Janka (1910.-11.), a zatim u slikarskoj školi (1911. – 1912.) i Komponierklasse (1912. – 1913.) profesora Franza von Stucka (1911. – 1913.). U Münchenu je završio i tečaj za umjetničku anatomiju na Medicinskom fakultetu, a u Künstlertheatru studira kazališnu inscenaciju. Na münchenskom sveučilištu sluša predavanja iz povijesti umjetnosti kod prof. Franza Burgera. Za vrijeme studija intenzivno se bavi opremom knjiga te oprema sva godišnja izdanja Matice hrvatske. Godine 1911. izrađuje ciklus bakropisa za grafičku mapu Ozalj. Izlaže u Münchenu u Glaspalastu 1912. godine. Prvu samostalnu izložbu održao je 1913. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, a iste godine izlaže i u bečkoj Secesiji (Die Secession). Nakon završenog studija u Münchenu odlazi u Pariz (1913. – 1914.), gdje radi na umjetničkoj akademiji Académie de la grande Chaumiére.

Uoči početka Prvoga svjetskog rata vraća se u Zagreb, gdje upoznaje Miroslava Krležu. Njihova suradnja i prijateljstvo imat će važnu ulogu u daljnjemu Babićevu stvaralaštvu. Babić izlaže 1914. na prvoj međunarodnoj izložbi plakata u Zagrebu i dobiva drugu nagradu na prvome zagrebačkom natječaju za komercijalni plakat. Godine 1915. otvara privatnu slikarsku školu, koja se ubrzo gasi. Već 1916. prihvaća mjesto nastavnika na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, koja 1921. prerasta u Akademiju likovnih umjetnosti, na kojoj nastavlja svoje pedagoško djelovanje i gdje 1940. postaje redovnim profesorom. Sudjelovao je u osnivanju Proljetnog salona 1916., na čijim je izložbama povremeno sudjelovao. Surađuje s Krležom na pokretanju časopisa Plamen, za koji izrađuje plakat, kao i za časopis Književna republika (1923.) – riječ je o plakatima koji spadaju u vrh Babićeva ekspresionističkoga plakatnog opusa. Babić se kao scenograf prvi put pojavljuje 1918. godine – od tada do 1959. godine ostvario je više od 190 scenografija surađujući s Brankom Gavellom, Titom Strozzijem, Božidarom Širolom, Miroslavom Krležom i drugima. Godine 1919. kao prvi kustos Moderne galerije Hrvatskog društva umjetnosti koncipira prvi postav. Te godine sudjeluje u organizaciji Izložbe jugoslavenskih umjetnika u Parizu (Petit Palais) i u osnivanju Društva za podizanje radionica i domova mladim umjetnicima. Tijekom 1920. putuje u Francusku, Italiju i Španjolsku, gdje nastaje niz akvarela i kasnije grafička mapa Toledo. Po povratku u Zagreb osniva 1920. Teatar marioneta. Godine 1923. sudjeluje u organiziranju Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika, s kojima izlaže 1923. – 1924. Sudjeluje u organizaciji i postavlja Kulturnohistorijsku izložbu grada Zagreba 1925. Na izložbi Exposition Internationale des Arts Décoratifs et Industriels Modernes (1925.) u Parizu (Grand Palais) izlaže inscenacije i kostime antologijskih predstava te biva nagrađen Grand prixom i Zlatnom medaljom. Sljedeće godine izlaže izbor scenografija s pariške izložbe na Međunarodnoj kazališnoj izložbi (International Theatre Exhibition) u New Yorku. Godine 1927. organizira Izložbu jugoslavenske knjige u Leipzigu. Izlaže zatim u Barceloni, Londonu, Philadelphiji i New Yorku. Sudjelovao je u formiranju Grupe četvorice 1928. (Babić, Becić, Miše, Vanka). Iste godine sudjeluje u organizaciji velike izložbe suvremene francuske umjetnosti u Zagrebu, godinu dana kasnije u organiziranju Grupe trojice (Babić, Becić, Miše), koja je do 1935. održala devet izložaba, a 1930. u organizaciji velike izložbe njemačke umjetnosti. Tijekom 1931. započinje  slikati ciklus Rodni kraj. Godine 1932. diplomira povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te sudjeluje u opremanju i postavljanju zagrebačke izložbe Georga Grosza. Nakon izlaska Jerolima Miše iz Grupe trojice Babić sudjeluje u formiranju Grupe hrvatskih umjetnika, koja djeluje do 1939., nakon čega se ujedinjuje s Grupom nezavisnih umjetnika pod nazivom Hrvatski umjetnici. Godine 1939. Babić izlaže na Bijenalu u Veneciji te izvodi dekoraciju jugoslavenskog paviljona u New Yorku.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata (1943.) sudjeluje na izložbama hrvatske umjetnosti u Bratislavi, Beču i Berlinu. Nakon rata, 1947. godine, postaje ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora, koju preuređuje i u kojoj oblikuje novi galerijski postav. Iste godine izlaže u Moskvi i Lenjingradu. Redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti postao je 1950. Te godine izrađuje plakat i postavlja Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu (Palais Chaillot), a godinu dana kasnije i u Zagrebu (Umjetnički paviljon). Koncipira postav Opatske zbirke u Korčuli 1952., a 1953. surađuje na postavu izložbe Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva 1900. – 1950. Godine 1955. objavljuje autobiografsku knjigu zapisa, uspomena i putopisa Između dva svijeta (Zora, Zagreb). Rektorom Akademije likovnih umjetnosti postaje 1956. Dužnost glavnog urednika Bulletina Odjela VII. za likovne umjetnosti JAZU preuzima 1957. Godinu dana kasnije uspostavlja Muzej hrvatskih narodnih starina u Splitu. Prva retrospektivna izložba organizirana mu je 1960. u Umjetničkom paviljonu i Kabinetu grafike u Zagrebu i na njoj su bili zastupljeni radovi iz svih područja umjetnikova stvaranja. Preminuo je u Zagrebu 14. svibnja 1974. U Modernoj galeriji u Zagrebu održane su izložbe Ljubo Babić: Retrospektiva (1975./76.) i  Ljubo Babić: Antologija (2010./11.). Babićev spisateljski opus obuhvaća velik broj stručnih knjiga iz područja teorije i povijesti umjetnosti, putopisnu i autobiografsku prozu te brojne članke u časopisima i enciklopedijskim izdanjima. Kao muzealac oblikovao je više galerijskih i izložbenih postava te organizirao i postavio brojne izložbe naše umjetnosti u svijetu te inozemne izložbe u nas. Opremio je i oblikovao više od dvije stotine izdanja te izradio plakate za velik broj izložaba i drugih događanja. Izlagao je na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Njegovi radovi čuvaju se u svim važnijim muzejima, galerijama i zbirkama u Hrvatskoj te u nizu inozemnih kolekcija.