Plakatno stvaralaštvo Ljube Babića

Prvi put stručno i znanstveno obrađeni plakati iz fundusa Kabineta grafike JAZU bili su predstavljeni 1974. godine na izložbi Plakat u Hrvatskoj do 1941. Tada je autorica izložbe i kataloga Renata Gotthardi-Škiljan u svoj prinos proučavanju hrvatskog plakata uključila i trideset ostvarenja akademika Ljube Babića. Iz podataka u katalogu razvidno je kako je autor u povodu održavanja izložbe poklonio veći broj vlastitih plakata koji su činili značajnu dopunu zbirke, zahvaljujući čemu se danas u Kabinetu grafike HAZU čuva zaokružena kolekcija najznamenitijih plakatnih ostvarenja njegova opusa. Babić je plakatnom oblikovanju bio posvećen tijekom svih faza svojega kreativnog likovnog djelovanja i on je činio važan segment njegova bogatog i svestranog stvaralaštva, koji je, uza slikarski i scenografski opus te grafički dizajn knjiga i časopisa, bio zastupljen na autorovim izložbama. Kvaliteta Babićevih plakata zamijećena je i prepoznata zarana, još za vrijeme početaka njegova likovnog razvoja i školovanja.

Počeci Babićeva plakatnog oblikovanja i međunarodna izložba plakata 1914.

Babić je u razdoblju 1907. – 1910. godine polazio privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Cnčića i Bele Csikosa Sessije, odnosno prvi tečaj Više škole za umjetnost i umjetni obrt. U svojoj knjizi Između dva svijeta navodi: „Svako popodne, kad sam bio slobodan od gimnazije, išao sam u stari atelijer, koji je bio pregrađena vlažna i siva bivša mrtvačnica starog rodilišta.“ ^[1] Tamo je započeo svoje likovno naukovanje, koje će kasnije nastaviti u Münchenu (1910. – 1913.), najprije u crtačkoj školi prof. Angela Janka, a zatim u slikarskoj školi i klasi za kompoziciju profesora Franza Stucka. Počeci kod Crnčića i Sessije donijeli su mu i prve angažmane, pa je tako 1908. godine izradio dio ilustracija u knjizi Pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića, a godinu dana kasnije (1909.) plakat za izložbu Hrvatskog društva umjetnosti (kat. 1). Taj plakat nastao pod utjecajem secesije, morfološki blizak njemačkomu i austrijskomu secesijskom plakatu, odlikuje se monumentalnim simbolističkim prikazom pojednostavnjenih tamnih siluetnih likova na kontrastnoj zlatnoj pozadini. Tekst u jednostavnome verzalnom pismu i markantna ilustracija povezani su nenametljivim ukrasnim obrubom koji povezuje kompoziciju u odmjerenu i skladnu cjelinu. Godinu dana kasnije (1910.) profesor Crnčić angažira Babića zajedno s Mihovilom Krušlinom na izradi velike slike pod nazivom Pogled s Plasa. Babić, uz izradu nacrta na terenu i dijela slike, izrađuje i plakat za izložbu (kat. 2). Iako se odlikuje likovnom narativnošću pod utjecajem profesora Crnčića, neposredni dojam koji ostavlja ta kompozicija svojim linijskim i plošnim tretmanom anticipira pojednostavnjivanje forme kojim će se Babić koristiti u kasnijim oblikovanjima plakata. Iste godine izrađuje plakat za III dječji dan (kat. 3), na kojem se koristi još reduciranijim oblikovnim principima nego na prethodnom ostvarenju. U kadar centralno pozicionira suptilni crtež djevojčice s cvijećem koji prati kontrastni reducirani tekstualni sadržaj.

U Zagrebu se u Umjetničkom paviljonu prije početka ratnih stradanja u travnju 1914. godine, u organizaciji Hrvatskog društva umjetnosti, održala važna međunarodna izložba plakata. Na njoj su između internacionalnih predstavnika iz Francuske, Engleske, Njemačke, Češke, Austrije i drugih zemalja bili zastupljeni i domaći plakati, a predstavljeni su i natječajni radovi za plakat Zagrebačkog zbora. Radilo se o prvome takvom natječaju na našim prostorima, a među prijavljenim radovima nalazio se i prijedlog plakata Ljube Babića koji je osvojio drugu nagradu. Tadašnja kritika loše je ocijenila domaću plakatnu produkciju, osim nekih časnih iznimaka, navodeći kako je plakat „danas jedno umjetničko djelo“ ^[2]. U vrijeme trajanja izložbe održavala su se i predavanja o izloženim radovima koja je držao predsjednik Hrvatskog društva umjetnosti prof. dr. Iso Kršnjavi. Na toj važnoj međunarodnoj manifestaciji na hrvatskom odjelu izložbe bio je predstavljen i Babićev plakat More, pogled s Plasa, što pokazuje kako je njegovo plakatno oblikovanje bilo zarana zamijećeno, a njegov uradak odabran kao jedan od nacionalnih predstavnika izložen sučelice reprezentativnim međunarodnim ostvarenjima.

Razdoblje Prvoga svjetskog rata (1914. – 1918.)

Babić u razdoblju 1913. – 1914. godine boravi u Parizu, a uoči početka Prvoga svjetskog rata vraća se u Zagreb. U svojem atelijeru 1915. otvara privatnu slikarsku školu, a 1916. prihvaća mjesto nastavnika na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, koja kasnije prerasta u Akademiju likovnih umjetnosti i na kojoj nastavlja svoje pedagoško djelovanje. U razdoblju Prvoga svjetskog rata Babić je aktivan na likovnoj sceni, sudjeluje u osnivanju Zagrebačkoga proljetnog salona, likovno oprema knjižna izdanja i izrađuje ilustracije za njih, a u plakatnom oblikovanju izdvajaju se tri plakata posvećena umjetničkim događanjima: Hrvatski proljetni salon – intimna izložba Ive Simonović i Zdenke Pexider-Sieger (1916.) (kat. 4), Umjetnička predavanja Koste Strajnića (1917.) (kat. 5) i Umjetnička izložba na Rijeci (1918.) (kat. 6). Ti se radovi odlikuju pročišćenom oblikovnom jednostavnošću i rafiniranim simbolističko-aluzivnim stilizacijama. Kompozicija Intimne izložbe Ive Simonović i Zdenke Pexider Sieger građena je suptilnim portretima dviju umjetnica čije se vijugave oblikovne linije nastavljaju u kontrastnome rukopisnom obavijesnom tekstu. Posebno je elegantan profinjeni crveni linijski crtež triju izduženih ženskih glava u kompoziciji na plakatu za umjetničku izložbu u Rijeci. Crvena boja kojom se Babić kao snažnim ekspresivnim elementom koristi u dizajnu pojedinih plakata čini temeljnu kolorističku okosnicu s kontrastnom figurom na plakatu za Umjetnička predavanja Koste Strajnića.

Suradnja s Miroslavom Krležom i Babićevo plakatno oblikovanje između dva svjetska rata

Godine 1914. Ljubo Babić upoznaje intelektualca i književnika Miroslava Krležu, s kojim će ga u daljnjim godinama povezivati međusobna suradnja i prijateljstvo. Babić je 1917. likovno opremio i financijski pomogao izdati prvu Krležinu knjigu, lirsku poemu Pan. Njihova daljnja plodonosna suradnja bila je iznimno važna kako u razvoju književnosti te likovne i scenske umjetnosti (Babić je scenski opremio brojne Krležine drame), tako i kulture u cjelini na našim prostorima. Česte polemičke rasprave s Krležom te njihovi međusobni intelektualni utjecaji imat će važnu ulogu u Babićevu stvaralaštvu. Prema riječima Ivanke Reberski: „Godine najintenzivnije suradnje s Krležom bile su mu ujedno i najplodonosnije, kad se neizbrisivo ubilježio u našu kulturnu i umjetničku povijest, ne samo likovnu već podjednako, ako ne i značajnije u povijest hrvatskog kazališta s avangardno modernim scenografskim rješenjima, ali i podjednako suvremenim grafičkim dizajnom, ilustracijama i opremom knjiga.“ ^[3] Babić je opremio više Krležinih knjiga, a između dva svjetska rata bio je angažiran i za likovno oblikovanje četiri književna časopisa koja je pokrenuo i uređivao Krleža – Plamen (1919.), Književna republika (1923.), Danas, (1934.) i Pečat (1940.). Antologijsko značenje imaju plakati izrađeni za časopise Plamen (kat. 7) i Književna republika (kat. 8), koji se smatraju vrhuncem Babićeve ekspresionističke poetike. Njihova je odlika jednostavnost i čistoća u izvedbi te moćna simbolika, primjerice rasplamsanog plamena koji se prenosi i na naslov časopisa ili slobodnog leta crvenih ptica promatranog iza crnih rešetaka u kompoziciji za Književnu republiku, kojima Babić jasno upućuje na politički konotirani sadržaj časopisa.

Kulturno i društveno angažirani Babić u izuzetno nestabilnoj unutarnjopolitičkoj situaciji u Hrvatskoj 1925. godine aktivno se uključuje u pripreme proslave tisućugodišnjice uspostavljanja Hrvatskoga Kraljevstva. Kao tajnik Izložbenog odbora uredio je Kulturnohistorijsku izložba grada Zagreba u Umjetničkom paviljonu te je izradio plakat za priredbu (kat. 11). Pri njegovoj realizaciji koristio se tipografskim i kompozicijskim rješenjem inspiriran vedutom Zagreba iz 19. stoljeća kartografa Josepha Szemana, čijom se reprodukcijom koristi kao središnjim motivom na prikazu. Nadahnut ličnostima iz hrvatske povijesti, za potrebe Društva za podizanje spomenika hrvatskom kralju Tomislavu oblikuje plakat Vladari hrvatske narodne dinastije (kat. 13). Godine 1926. izrađuje nacionalno konotirani plakat za Pjevačko društvo Graničar (kat. 12) s prikazom zastave, čestog vizualnog motiva umjetnikova stvaralaštva. U međuratnom razdoblju Babić izrađuje i plakate drugih namjena, kao što je onaj za Zabavno veče s plesom (1924.) (kat. 10) te komercijalne plakate Dubrovnik posjetite Jugoslaviju (1923. – 1929.) (kat. 9) i I. zagrebački božićni zbor (1927.) (kat. 14) sa stiliziranim prikazom Zagreba i simboličke figure boga Merkura, koji je, prema riječima Jasne Galjer, „spojem realističkog prikaza i simboličkog sadržaja tipično ostvarenje u duhu Art décoa“ ^[4]. Skupina izložbenih plakata nastala tridesetih godina pokazuje novi autorov pristup vizualnom komuniciranju. Napustivši slikovnu interpretaciju sadržaja, uvodi tipografska oblikovna rješenja. Kompozicije gradi varirajući grafeme u boji i veličini te jednostavnim i geometrijskim grupiranjima teksta. Izložba Babić – Becić – Miše (1931.) (kat. 15) prva je u nizu izložaba održanih tijekom tridesetih godina u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu za koje je Babić izradio tipografske plakate koji su sjajni primjeri jednostavnog i funkcionalnog dizajna. Na plakatu za 4. izložbu Babić – Becić – Miše (1933.) (kat. 16) autor uvodi brojku kao gradivni element kompozicije, a za XVI. izložbu Grupe hrvatskih umjetnika (1939.) (kat. 18) u pozadinu dodaje apstrahiranu siluetu Umjetničkog paviljona. Ta skupina tipografskih plakata posve suvremenog izraza svrstava se među prva takva rješenja u nas. Ponovnu upotrebu slikovnog rješenja kompozicije nalazimo na plakatu za Dan seljačke kulture (kat. 19) (1939.), na kojem Babić prikazuje u prvom planu ženki lik u seljačkom ruhu koji motivski i tematski odgovara umjetnikovim preokupacijama domaćom narodnom umjetnošću i nošnjama, za koje je smatrao da su kulturna likovna vrednota.

Poslijeratni plakati

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata i zabrane javnog rada na šest mjeseci zbog angažmana u vrijeme NDH Babić nastavlja likovno djelovanje. U posljednjem razdoblju svojega stvaralaštva likovno oprema knjižna izdanja i dizajnira plakate različitih namjena. Godine 1950. angažiran je s Krležom na priređivanju izložbe srednjovjekovne umjetnosti L’art médiéval Yougoslave u Parizu za koju izrađuje likovni postav te formatom velik i vizualno upečatljiv plakat (kat. 20). Koristeći se jednim od nacrta za postav izložbe, oblikuje plakat sa scenično simboličnim prikazom interijera. Godinu dana kasnije inačica te izložbe postavlja se u Zagrebu u istome organizacijskom postavu za koji Babić radi nešto skromniji plakat (kat. 21), za čiju kompoziciju odabire isječak srednjovjekovne freske koji, kao i tekst, smješta na kontrastnu monokromnu pozadinu. U drugoj polovici pedesetih godina angažiran je za izradu komercijalnog plakata za Međunarodni proljetni zagrebački velesajam (1957.) (kat. 22). Na plakatu koncipiranom stiliziranim oblikovnim elementima koji se bojama ističu na tamnoj podlozi autor simbolično predočuje novu dimenziju Velesajma kao modernog prostora vizionarski izgrađenog u novom dijelu Zagreba, s druge strane Save. Babić i tim primjerom pokazuje kako je promišljeno oblikovan plakat moćno sredstvo vizualnoga komuniciranja.

***

U cjelokupnome Babićevu stvaralaštvu oblikovanje plakata zauzimalo je važno mjesto, što potvrđuje i njihovo uvrštavanje na više autorovih izložbi. Na izložbi Ljubo Babić: Retrospektiva 1910. – 1960., održanoj 1960. godine u Umjetničkom paviljonu i Kabinetu grafike JAZU u Zagrebu, predstavljeno je, prema Babićevu izboru, devetnaest plakatnih ostvarenja. Grafički dizajn plakata i oprema knjiga bili su izloženi na Retrospektivi 1905. – 1969. u Modernoj galeriji u Zagrebu (1975./76.) te u istom prostoru na izložbi Ljubo Babić: Antologija (2010./11.). Najveći dio njegova plakatnog opusa predstavljen je na već spomenutoj izložbi Plakat u Hrvatskoj do 1941., a izbor djela prikazan je i na izložbama Ljubo Babić radovi iz zbirki Muzeja za umjetnost i obrt (2001). te izložbi Prvaci hrvatskog plakata / Csikos / Crnčić / Krizman / Babić / u Kabinetu grafike HAZU (2011.). Sve spomenute izložbe pridonijele su vrednovanju grafičkodizajnerske komponente umjetnikove stvaralačke ličnosti. Babić je utjecaje s kojima se susretao razrađivao i prevodio u individualnu poetiku imajući jasnu predodžbu o važnosti dizajna i zauzimajući se za oblikovanje nacionalnog izraza i tipografije. Dobro usklađenim, duboko promišljenim, tipografski razrađenim i funkcionalnim rješenjima uspostavio je nove oblikovne kriterije i likovne kvalitete u hrvatskome grafičkom dizajnu prve polovice prošloga stoljeća. Babićevo znanje, umijeće i zalaganje pridonijeli su modernijoj percepciji vizualnih komunikacija u našoj sredini, a njegova ostvarenja ostala su kao trajna vrijednost u korpusu hrvatskoga plakatnog oblikovanja.

Vesna Kedmenec Križić

^[1] Ljubo Babić, Između dva svijeta, Zora, Zagreb, 1955., 14.
^[2] Vladimir Lunaček, „Plakati“, u: Obzor, Zagreb, 5. travnja, 1914., god. LVII, broj 94, 1.
^[3] Ivanka Reberski, „Babićev ekspresionizam“ u: Ljubo Babić: Antologija, katalog izložbe, Moderna galerija, Zagreb, 2010., 40.
^[4] Jasna Galjer, „Ljubo Babić iz zbirke grafičkog dizajna Muzeja za umjetnost i obrt“, u: Ljubo Babić. Radovi iz zbirki Muzeja za umjetnost i obrt, katalog izložbe, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2001., 48